Internet se uglavnom koristi za objavljivanje sadržaja. Za informacije, vijesti, trgovinu, društvene mreže ili učenje. To je sasvim prirodno jer je upravo zato i nastao. Ali mislim da može biti i nešto drugo.
Može biti mjesto na kojem umjetnički rad ne samo da postoji, nego nastaje. Mjesto na kojem se razvija, mijenja i nastavlja živjeti kroz vrijeme i kroz razgovor s ljudima koji ga posjećuju.
To je ideja iz koje je nastala Kiklama. Ovdje internet nije samo prostor za prikazivanje radova. On je njihov medij. Svaka stranica zamišljena je kao zaseban rad koji koristi mogućnosti weba na svoj način. Nekad je u središtu tipografija, nekad prostor, nekad interakcija, a nekad samo jedna jednostavna ideja koja traži svoj oblik.
Zanimljivo mi je kako se tehnologija gotovo uvijek promatra kao alat. HTML, CSS, JavaScript ili WebGL koriste se kako bi se napravila internetska stranica ili aplikacija. Ovdje pokušavam razmišljati malo drugačije. Što ako tehnologija nije samo alat? Što ako i ona može biti dio umjetničkog izraza?
Kao što slikar bira platno i boju, tako se i ovdje koriste kod, tipografija, pokret i interakcija. Nije važna tehnologija sama po sebi. Važno je ono što njome može nastati.
Internet ima jednu zanimljivu osobinu koju drugi mediji nemaju. Može biti tekst, slika, zvuk, prostor i vrijeme – sve odjednom. Može reagirati na čovjeka. Može se mijenjati. Može pozvati posjetitelja da sudjeluje umjesto da samo promatra. Upravo me taj odnos najviše zanima.
Ponekad mi se čini da su internetske stranice izgubile dio svoje osobnosti. Mnoge izgledaju vrlo slično. Imaju gotovo isti raspored, isti način navigacije i ista pravila. Naravno da postoje razlozi za to, ali ponekad imam osjećaj da je zbog toga izgubljen dio slobode.
Zanimljivo je da su tiskani mediji često hrabriji. Dovoljno je otvoriti stari časopis ili knjigu i vidjeti koliko se pažnje posvećivalo rasporedu teksta, praznom prostoru, ritmu stranice i tipografiji. Dizajn nije bio samo način organiziranja sadržaja. Bio je dio priče.
Na internetu i dalje postoje stranice koje pokazuju da je takav pristup moguć. Posebno volim pojedine stranice arhitektonskih studija. Često su vrlo jednostavne, minimalističke i monokromatske, ali imaju karakter. Ne pokušavaju biti glasne. Samo imaju svoj identitet.
Volio bih da internet i dalje ostane mjesto na kojem je moguće eksperimentirati. Mjesto na kojem stranica ne mora izgledati kao svaka druga. Mjesto na kojem tehnologija nije samo sredstvo za rješavanje problema, nego i način razmišljanja i izražavanja.
Kiklama je pokušaj istraživanja upravo tog prostora. Ne pokušava dati odgovore niti definirati što digitalna umjetnost jest. Svaki rad postavlja neko novo pitanje. Ponekad ono nema jasan odgovor. I mislim da je to sasvim u redu.
Ako internet može promijeniti način na koji učimo, komuniciramo i dijelimo znanje, vjerujem da može promijeniti i način na koji stvaramo umjetnost.